kosmopolit

La vie est dure sans confiture

15.05.2018.

...

IMAO SAM MNOGO SREĆE U SVOM NESRETNOM ŽIVOTU Završavam svoje zemaljske poslove. Nakon tolikih godina, tijelo i mozak razumiju sve. Duši ništa nije jasno. Mislio sam, mlad: biće vremena, naučiću, pa se svemu osmjehivati. Biću mudar, naučiću da šutim, osmjehivaću se, svima i svemu. Biću mudar, naučiću da šetam, kao Ćamil Sijarić. Ne naučih ništa. Sa šezdesetisedam, jedim se kao sa sedamnaest! Kakva šutnja, kakva, pobogu, šetnja!? Planem, sa šezdesetisedam, nasvašto, kao da mi je dvadesetitri. Ništa ne naučih. A mislio: osmjehivaću se, sa visina. U šetnji, vedar, odmahivat rukom. Niti se osmjehujem, niti rukom odmahujem. Niti šetam, niti šutim. A svoje zemaljske poslove privodim kraju. Trijebim bilježnice, gužvam stare papire, praznim prašnjave fascikle. Kako nacijediti pitak sok iz suhe drenovine zaboravljenih zapisa? Kazujem kćerki Mirandi, a ona, bez kakvog vidljivog i neposrednog razloga, plače i kriomice otire suze: Imao sam mnogo sreće u životu. Pazi dobro šta ti govorim! Imao sam mnogo sreće u životu! Ne kažem: imao sam sretan život! To ne. Moj život nije bio sretan, daleko od toga. Bio je sve drugo, prije i više, nego sretan. Mnogo sam patio, bio i bivao mnogo nesretan. Dugo i često bivao nesretan. Trajno bivao nesretan. Ali kad god, u staračkim noćima nesanice, poput djece što po podu ređaju svoju igračku minijaturnog voza, sa vagonima, lokomotivom, tračnicama, rampama, saobraćajnim čvorištima i križanjima, usputnim postajama i čuvarskim kućicama – kad god, u takvim noćima, na razapetom platnu praznoga plafona, poredam slike, situacije, stanja i zbivanja na kolosijecima svoga životnoga puta, jasno vidim i poimam da sam imao mnogo sreće u životu. Znam da zvuči glupo, ali je tačno: imao sam mnogo sreće u svome nesretnom životu! Da sam se iz najtežih okolnosti i položaja morao čupati svojom pameću i vlastitom tzv. inteligencijom, spretnošću i snalažljivošću, nikad se ne bih iščupao, i nidokle ne bih stigao. Nego mi uvijek, onda kad je bivalo najpotrebnije, nailazila nekakva – sreća u životu. Nekakvo Nešto nailazilo, pa me to Nešto podizalo, uspravljalo i spašavalo. Da, nesretan je bio moj život, bila je to jedna golema nevolja, ali sam, kroz nju prolazeći, imao mnogo, mnogo sreće. I morao bih biti zadovoljan. A nisam. Muči me jedna, kako da ti kažem, prilično delikatna stvar. Slušaj ovo pažljivo! Svemu što nisu mogli pojmiti, ljudi su dali ime Bog. To što se ljudskim mozgom ne može pojmiti, to Nepojamno, Bog, preda me je bezbroj puta podastiralo dokaze o svome postojanju, a da se na to nisam gotovo ni obazirao, a kamoli štagod mijenjao u svome smušenom, nevaljalom i nezdravom načinu življenja. I kad bih po svemu drugome bio bez grijeha, čist i bezgrešan poput novorođenčeta, samo sam zbog toga, zbog ohole ravnodušnosti naspram jasnih znakova o Sili koja se brine o mome putu i putovanju – zaslužio kaznu mnogo težu od ove koju izdržavam: kolerična starost i mučna, ponižavajuća, a uzaludna borba i hrvanje sa stotinu tjelesnih tegoba i bolesti. Vidiš, kada se stvari tako postave, i kada se sabere sve, tako postavljeno – zar ja ustvari nisam jedan veoma sretan čovjek? Jesam. Ja sam jedan veoma sretan čovjek! De, molim te, prestani plakat! Ja sve pričam da vas razveselim, a vi mi tu našli cmizdrit! Slušaj sad ovo! I ove sekunde da si prestala plakat! U starosti, baška bolest i nemoć, čovjek mnogo pati od osjećanja izlišnosti. Ne može biti sretan, nego je puno nesretan čovjek koji nije nikome potreban. Majka Behija, sama samcijata na Bjelavama 45, posljednjih godina svoga života dovijala se svakojako. Ona govori, a mi se krišom podsmjehujemo: Još da mi je dočekat da vidim Mirana, pa da mirno umrem. Sestra mi Dina i sin joj Miran izbjegli u Njemačku. U naramku ga iznijela iz Sarajeva, aprila 1992. Eno ih negdje kod Kelna, gradić lijep ko naše Jajce, Radevormwald se zove, bio ja gore, obilazio sestru i sestrića svog. Vratili se, 1996, Dina i Miran, a majka Behija sad kazuje: E da mi je dočekat da Mia diplomira, pa mi neće biti žao umrijeti! Dok pucneš prstom o prst, godine umakoše, u Kanadi, Ekremova i Milenina kćer Mia diplomirala, nekakve krupne kanadske diplome zaslužila, a majka Behija kazuje: Još samo da mi Nihad završi gimnaziju... Slušamo to godinama, smješkamo se. Potrošila majka porodični materijal, pa kaže: E, samo da vidim hoće li se pomiriti (Ona i On, iz neke TV sapunice)... Još samo da vidim hoće li se uzeti Dedo i Zoraida (TV serija Klon, Maroko, Brazil, zla žena Žad i zli joj muž Said)... Jedila je nepravda, likove 'negativaca' mrzila svom svojom preostalom staračkom snagom, kao stvarne, žive ljude iz naših života, iz našeg grada i našeg komšiluka... Još samo da vidim hoćel' onog zlikovca stići Božija kazna... Prikunja, propusti epizodu Đumbirovog drveta, pa sutradan naziva moju Gospoju, da joj prepriča. Pred kraj života, 2003. godine, veli: Samo da mi je još dočekat da uhapse Karadžića ... A Karadžić u Hagu, sa optuženičke klupe, osporava nalaze vještaka i kazuje kako je "crvena plastična smjesa" kojom su gradske vlasti "zalile" tragove eksplozija po asfaltu, uništila mogućnost tačnih ekspertiza o udaljenostima i pravcima iz kojih su granate ispaljivane. Svjedok-stručnjak tvrdi upravo suprotno: Ne, ta je smjesa sačuvala tragove u ondašnjem obliku, praktično ih konzervirala, i omogućava nam da i danas radimo veoma pouzdana vještačenja. Narod je, još za Opsade, te tragove u asfaltu nazvao ružama, a strani ih novinari često u svojim izvještajima pominjali kao sarajevske ruže. Sjećam se: tek što je u Sarajevu granulo prvo poratno proljeće, vidim na Titovoj ulici radnike Komunalnog kako vrelim asfaltom zalijevaju tragove granata po kolovozu i trotoaru, radosni što je, eto, došao čas da se počne obnavljati njihov napaćeni grad. Meni se zavrti u glavi. Sutra ćemo davati silne pare da se prave razni spomenici, a ono što je najsnažnji spomenik – svojom rukom uklanjamo! Trkom, kao bez duše, odjurim u Centralu vladajuće stranke, kod Timura Numića. Iskustvo mi kazivalo da ne valja ići kod prvih ljudi, visoko, ako posao želiš završiti. Nego odmah kod onih malo nižih, oni s vrha će te svakako baš njima poslati. Poskoči Timur, zovne nekog da naredi nekom da se radovi zaustave, pa zovne dvoje-troje, dok ne nađe pravog, sa Prirodno-matematskog fakulteta, da se smisli odgovarajuća smjesa. Onaj otamo pita: A koju ćemo boju, gospodine Numiću? Crvenu, nego koju nego crvenu! odgovara mu Timur. To je ta crvena, što smeta Radovanu, u Hagu. Moja sestra Dina nikako ne voli ovo što pišem. Njena bi duša voljela oštriju granicu između onoga što je Književnost i onoga što spada u porodičnu privatnost. Ako nemaš o čemu drugom pisati, nemoj, vala, ni o tatinim kupaćim gaćama! Postoje neki veliki pisci koji slično misle: nikakav je onaj pisac koji se, da bi nešto napisao, mora laćati vlastitoga života, svoje porodice, autobiografije... Neki drugi opet, ništa manje važni i veliki, kazuju kako je sve što čovjek piše – autobiografija. Šta je da je, znam ovo: pedeset godina pišem, ali sam pisac postao tek onoga dana kad sam cio život i baš sve njegove pojave i fenomene počeo tretirati kao – građu za književnost... Da, za mene, odavno, život i nije ništa drugo nego – građa za književnost i živjeti za mene ne znači ništa drugo nego: promatrati, pribirati, probirati, i potom – zadojiti svrhom, kako veli Vulf. U takvome poimanju, jednako su važne planetarne klimatske promjene, Svjetska Proleterska Revolucija – i kupaće gaće Mehmeda Sidrana iz aprila 1949. godine. (OTKUP SIROVE KOŽE) A. Sidran

kosmopolit
<< 05/2018 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
2728293031